Motherboard part 4

PC sabirnica i utori

U prvom IBM PC računalu nalazio se mikroprocesor Intel 8088 čija je 8-bitna podatkovna sabirnica raadila na maksimalnoj frekvenciji od 4,77 MHz. Utori za ugradnju kartica za proširenje su također imali 8-bitnu sabirnicu, ali je njezina frekvencija bilo /MHz. Drugim riječima, kartice za proširenje su bile brže nego centralni mikroprocesor! Ovo je jedini takav slučaj u cijeloj povijesti PC računala. Ova sabirnica (a i utori) za proširenje zvala se PC sabirnica ili XT sabirnica.

PC/XT sabirnica

IBM ipak nije izmislio ovakav koncept nadogradnje računala. On se i prije primjenjivao u raznim mainframe i sl. računalima, na istom principu ugradnje dodatnih kartica. Ipak, IBM je pokrenuo cijelu novu industiju potezom ovaranja svog standarda. Dozvolili su konkurenciji da kopira PC sabirnicu i na taj način proizvodi vlastita računala, bez plaćanja naknade za korištenje tehnologije IBM-u. Također, dozvolili su i proizvodnju kartica za proširenje namijenjenim upravo PC utorima, koje bi se onda brzo i lako ugrađivale u PC računala. Iako je IBM još uvijek vlasnik patenta za PC računalo, otvaranjem te tehnologije su praktički u cijelu industriju računala standardizirali (ili, grubo rečeno, nametnuli) svoja PC računala. Ovaj potez je bez ikakve diskusije bio fantastičan, s obzirom na to da je prektički preko noći niknula cijela industrija klonova PC računala različitih proizvođača. Poštivanje IBM-ova standarda osiguralo je međusobnu kompatibilnost. Da IBM nije besplatno otvorio tehnologiju svima koji ju žele koristiti, tvrtke kao što su Dell, Compaq ili Gateway nikad nebi postojale. Jednako tako, proizvođači kartica koje se ugrađuju u utore za proširenje (kao što su Logiteh, Creative i 3Com) nikada ne bi imale mogućnosti za proizvodnju proizvoda koji se ugrađuju u drugi proizvod.
Tri bitne karakteristike PC sabirnice:

• Širina: 8 bita
• Radni takt: 7MHz
• Ručna konfiguracija kartica

ISA sabirnica i utori
Kada je tvrtka Intel razvila mikroprocesor 286, IBM je želio iskoristiti njegove mogućnosti, ali i zadržati staru funkcionalnost. Budući da je mikroprocesor 286 bio 16 - bitni, a kartice u PC utorima 8 - bitne, IBM je jednostavno na PC utor dodao još jedan niz konektora, kako bi se iskoristila 16 - bitna sabirnica mikroprocesora. Često ćete čuti kako se ova sabirnica naziva AT sabirnica, prema prvom računalu koji ju je koristio ( IBM Advanced Technology (AT) računalo bazirano na 80286 mikroprocesoru). Ova sabirnica radila je na istom taktu od 7 MHz, kao i njen prethodnik, PC/XT sabirnica.

ISA

   Iako je IBM dopustio kopiranje PC i AT sabirnica i utora, nikada nije objavio njihove potpune specifikacije. Početkom 80-tih godina prošloga stoljeća grupa proizvođača PC klonova zajedničkim je snagama (bolje rečeno, znanjem o PC/XT sabirnici) izradila ISA (engl. Industry standard architecture) standard sabirnica, ili jednostavno ISA.
ISA standard omogućio je proizvođačima kartica jednostavno povezivanje novih proizvoda, s obzirom na to da su imali potpune specifikacije načina komunikacije kartica s ostatkom računala.
Tri bitne karakteristike ISA sabirnice:

• Širina: 16 bita
• Radni takt: 7MHz
• Ručna konfiguracija kartica

NEXT POST "MOTHERBOARD PART 5 (MODERN BUS: PCI, AGP,PCI-X, mini PCI and PCIe)

Motherboard part 3

Sabirnice: povijest i način rada

Utori za ugradnju kartica za proširenje dio su PC računala od njegova nastanka. IBM je razvio PC računala gledajući dugoročno, stoga je i prvi IBM PC imao utore za ugradnju dodatnih kartica kako bi korisnici mogli dodavati nove uređaje i time povećati funkcionalnost računala. Iako se danas postojanje ovih utora uzima zdravo za gotovo, 80-tih godina prošlog stoljeća potencialni proizvođaći kartica (a i računala) morali su prevladati 3 velika problema povezana s ovakvim konceptom nadogradnje računala.

·         Prvi problem je da svaka kartica za proširenje treba biti napravljena specifično za utor u koji se ugrađuje – što povlači potrebu za jedinstvenim standardom za pojedini utor.

·         Drugi problem je da je trebalo osmisliti način komunikacije kartice za proširenje procesorom

·         Treći problem je da unutar samog operacijskog sustava trebalo ugraditi podršku za upravljanje novougrađenim karticama, kako bi korisnici mogli iskoristit njezine mogućnosti.

Drugim riječima, radi se o:

• Fizičkoj povezanosti

•  Međusobnoj komunikaciji

• Upravljačkim programima

Kominukacija računalnih komponenti odvija se preko sabirnica (engl. bus). U računalu postoji više vrsta sabirnica, svaka namijenjena određenom uređaju. Sabirnice prenose podatke (podatkovna sabirnica) ili memorijske adrese (adresna sabirnica) u koje uređaji mogu zapisivati ili iz njih čitati podatke. Najvažnija sabirnica je prednja ili sistemska sabirnica (FSB – front side bus), i preko nje komuniciraju procesor, radna memorija(RAM) i northbridge. Ponekad se ova sabirnica naziva i vanjska sabirnica

Svaka komponenta u računalu – bez obzira je li zalemljena direktno na matičnu ili ugrađena u neki utor – spaja se na vanjsku podatkovnu ili na adresnu sabirnicu. Kartice za proširenje nisu iznimka. S ostakom računala ih povezuje chipset. Razlika u samom mjestu spajanja na chipset ovisi o modelu chipseta. Na nekim chipssetima kartice se povezuju s northbridge čipom, a na nekima sa southbridge čipom. Na nekim matičnim pločama koristi se više vrsta sabirnica za kartice za proširenje, pa se dio njih može spajati na northbridge, a dio na southbridge.

U svakom računalu nalazi se kristal kvarca koji se zove generator takta. Uloga ovog kristala je upravljanje svim komponentama, tj. Određivanje stanja aktivnosti ili neaktivnosti u računalu. Svaka komponenta integrirana na matičnu ploču dizajnirana je za rad prema taktu generatora takta. Npr. 133 MHz matična ploča ima bar 133MHz-ne notrthbridge i southbridge čipove, a svi rade na osnovnom taktu od 133MHz određenom sustavskim kvarcnim kristalom.

Ovakvi kristali ne koriste se samo za središnji mikroprocesor ili chipset. Praktički svaki čip ima ulaz za CLK signal (ovaj signal, generiran od strane kvarcnog signala, najčešće se zove signal vremenskog navođenja – clock) kojim upravlja generator takta. Ista je situacija s karticama u utorima za proširenje.

Predpostavimo da ste kupili karticu s čipom koji nemate integriran na matičnoj ploči – npr. Zvučnu karticu. Da je računalo dizajnirano za rad sa samo jednom frekvencijom signala vremenskog vođenja, proizvođači zvučnih kartica morali bi proizvoditi modele kartica za sve moguće frekvencije takta. Drugim riječima, morali bi kupiti 100 MHz-nu zvučnu karticu za rad sa 100 MHz-nim generatorom takta u računalu, ili 133 MHz-nu zvučnu karticu za rad sa 133MHz-nim generatorom takta. Očito, ovakav koncept bio bi potpuno promašen, što je IBM uvidio prilikom dizajniranja prvog PC-a. Morali su se pobrinuti da sabirnica za utore kartica za proširenje radi na svojoj vlastitoj, standardiziranoj frekvenciji sigala vremenskog navođenja. Rješenje je vrlo jednostavno: ugradnja novog dodatnog kvarcnog kristala, koji će upravljati samo sabirnicom za proširenje. Ova sabirnica (a i kristal) rade na nižim frekvencijama od ostalih sabirnica (sustavske podatkovne ili adresne sabirnice). Uloga chipseta je da služi kao posrednik između sabirnica, kompezirajući razliku u frekvenciji pomoću specijalnih međuspremnika (engl. Buffer). Ovim konceptom postignuta je nezavisnost sabirnice (a i kartica) utora za proširenje o radnom taktu matične ploče. Vrijednosti u orginalnom IBM-ovu PC računalu bile su 14,318 MHz za glavnu adresnu i podatkovnu sabirnicu, dok je sabirnica utora za proširenje imala duplo manju vrijednost 7,16 MHz. U današnjim računalima te su vrijednosti mnogo veće.

Motherboard part 2

Chipset

Svaka matična ploča ima chipset. On određuje tip mikroprocesora koji matična ploča podržava, vrstu i količinu radne (RAM) memorije koja se može ugraditi, kao i vrste vanjskih uređaja, ali i unutarnjih kartica za proširenje s kojima matična ploča može raditi. Chipset je naziv za skup čipova preko kojih mikroprocesor, radna memorija i ulazno - izlazni uređaju međusobno komuniciraju i razmjenjuju podatke. Postoji mnogo vrsta i modela chipseta, a međusobno se razlikuju prema mogućnostima, performansama i stabilnosti, pa stoga prilikom kupovine matične ploče veliku pozornost trebate obratiti upravo na taj dio.
Sve komponente računala međusobno komuniciraju  preko chipseta, pa je on zato smješten oko sredine matične ploče. Većina modernih chipseta sastoji se od dvaju glavnih čipova, to su: northbridge i southbridge.

 Northbridge na matičnim pločama za Intelove mikroprocesore omogućuje komunikaciju mikroproceora s radom memorijom. Na matičnim pločama za AMD-ove mikroprocesore northbridge omogućuje komnikaciju mikroprocesora s grafičkom karticom, umjesto s memorijom, jer je AMD na modele mikroprocesora Athlon i kasnije ugradio memorijski kontroler. Moderni northbridge čip ima mnoštvo funkcija i veliku brzinu, stoga mora dodatno hladiti, nerijetko aktivno.
Southbridge čip upravlja nekim karticama za proširenje i uređajim za pohranu podataka, kao što su čvrsti diskovi. Većina southbridge čipova ne zahtijeva dodatno hlađenje, ili je eventualno dovoljan samo pasivni hladnjak. Ako je southbridge bez hlađenja, na njemu možete pročitati ime proizvođača i model samog čipa.
Vrćina matičnih ploča podržava dosta stare vrste tehnologija, kao što su floppy pogoni, infracrvena komunikacija, paralelni portovi i modemi. Podrška za ovakve tehnologije je nekada bila zadaća southbridga, stoga proizvođači modernih matičnih ploča ugrađuju i treći čip, pod imenom Super I/O da bi se ove tehnologije mogle koristiti i na modernim računalima.

!!Super I/O čipovi rade u sklopu chipseta, ali nisu njegov dio. Proizvođači matičnih ploča ih kupuju zasebno.!!

Sustavski ROM čip pruža najosnovniju podršku u BIOS-u za chipset i kartice za proširenje. Kako onda omogućiti punu funkcionalnost chipseta i dodatnih kartica, a samim time i cijelog računala? Instaliranjem upravljačkih programa (driver). Sve se matične ploče isporučuju sa CD-om na kojem ćet sigurno pronaći barem upravljačke programe, a nerijetko i dodatni softver.
Chipset proizvodi svega malen broj tvrtki. Iako i Intel i AMD izrađuju chipsete, za razliku od tržišta mikroprocesora na kojem nemaju konkurenciju, na tom tržištu je konkurencija puno opasnija. Posebno treba istaknuti dva nezavisna (third party) proizvođača chipseta, tvrtke nVidia i VIA, čiji su chipseti veoma popularni.Proizvođači chipseta imaju važnu ulogu na tržištu matičnih ploča, pa se i iz tog razloga proizvođači matičnih orijentiraju na njih. Drugim rijecima, kada nVidia, VIA ili bilo koji drugi proizvođač napravi novi model chipseta, proizvođači matičnih ploči izrađuju svoje proizvode uzimajući u obzir mogućnosti i namjenu chipseta, te određuju sam raspored elemenata na matičnoj ploči. Svaki proizvođač chipseta paralelno sa chipsetom izdaje i referentni dizajn matične ploče koja bi taj chipset koristila.

!!Tvrtka AMD je 2006. godine kupila velikog proizvođača grafičkih kartica i chipseta, tvrtku ATI (Array Technologies Incorporated). Uzimajući u obzir ATI-evo iskustvo i niz uspješnih modela chipseta za prijenosna i stolna računala, kao i AMD-ovo iskustvo i proizvodnju mikroprocesora, tvrtke nVidia i VIA su suočene sa još žešćom konkurencijom na tržištu chipseta.!!

Proizvođači chipseta ne koriste uvijek termine northbridge i southbridge. Chipseti za AMD-ove mikroprocesore načelno ih koriste, dok chipseti za Intelove mikroprocesore preferiraju termine MCH ( Memory controller hub) umijesto northbridga, a termin ICH (Input / Output controller hub) koristi se umijesto termina southbridge. Bez obzira na to, northbridge i southbridge su standardne oznake za dijelove chipseta.

 

Motherboard part 1

Matična ploča je osnova PC računala. Svaka komponenta, od mikroprocesora do raznih kartica za proširenje, spaja se direktno ili indirektno na matičnu ploču. Na matičnoj ploči nalaze se tiskani vodovi koji se nazivaju sabirnice računala. Uz njih, matična ploča sadrži i brojne konektore za priključenje uređaja, ali i distribuira električnu energiju dobivenu od jedinice napajanja. Bez matične ploče nije moguće konfiguirati računalo.

Tri varijable definiraju modernu matičnu ploču. To su:

• standard oblika (engl form factor)
• chipset
• integrirane komponente

Standard oblika određuje fizičku veličinu matične ploče, ali i okvirnu lokaciju integriranih komponenti i konektora. Chipset određuje vrstu mikroprocesora i RAM-a koje se može ugraditi na matičnu ploču, koje se komponente mogu integrirati i vrstu utora za proširenje. Integrirane komponente definiraju osnovnu funkcionalnost cijelog računala.

Standardi oblika
Standari oblika su industrijski određeni izgledi matičnih ploča i rasporedi priključaka koji definiraju s kojim kućištima ili jedinicama napajanja matična ploča može raditi.Sve matične ploče su pravokutnog oblika, ali se razlikuju prvenstveno po veličini i rasporedu integriranih komponenti. Matičnu ploču morate ugraditi u odgovarajuće kućište, tako da se konektori za periferne uređaje i otvori iza kartica za proširenje pravilno postave.
Jedinica napajanja i matična ploča trebaju imati kompatibilne konektore, a vrstu konektora određuje standard oblika.
Najvažniji standardi oblika su:

• AT
• ATX
• BTX

AT standard oblika matične ploče
Ovaj je standard zastario i nećete ga viđati u praksi. Matične ploče prema ovom standardu imale su veliki konektor za priključenje tipkovnice na bribližno istom mjestu kao i današnje, kao i poseban dualni naponski konektor imena P8/P9 (više o konektorima u sljedečim postevima)

AT

 
Dimenzije ovih matičnih ploča za današnje su pojmove bile ogromne. Orginalna AT matična ploča bila je oko 27 cm široka i 29 cm duboka. U to vrijeme PC tehnologija je bila u povojima i trebalo je postaviti na ploču mnoštvo čipova koji su upravljali priključenim uređajima, npr. tipkovnica. Poslije su se pojavile revizije AT ploča, s istim mogućnostima, ali smanjenim dimenzijama (npr baby-AT)

Baby-AT

 

 

 

 

Ipak, najveći nedostatak AT ploča bio je kronični nedostatak konektora za priključenje perifernih uređaja. Kada je PC izumljen, u sistemsku su se jedinicu priključivali samo monitor i tipkovnica. Upravo zato na AT matičnoj ploči ćete pronaći jedino priključak za tipkovnicu.
Tijekom godina broj perifernih uređaja koji se priključuju u sistemsku jedinicu značajno je porastao. Današnje prosječno računalo ima tipkovnicu, miš, printer, zvučnike, monitor i najčešće nekoliko dodatnih uređaja spojenih preko USB konektora. Potreba za priključenjem dodatnih uređaja rezultirala je potrebom za novim standardom oblika, čije bi matične ploče imale daleko više konektora. Bilo je više pokušaja za stvaranjem novog, općeprihvaćenog standarda. Svaki od njih je dodao nove konektore na matičnu ploču.
Jedan od rijetkih podstandarda oblika AT bio je niskoprofilni standard, poznat i pod nazivom LPX ( Low profile Extended).Zamijenio ga je NPX standard ( ova skraćenica ne znači ništa, jednostavno predstavlja kombinaciju slova). LPX i NPX standardi su omogućili sastavljanje niskoprofilnih računala uvođenjem posebnih kartica za proširenje ( riser card), u koje su se onda horizontalno umetale ostale kartice za proširenje. Iskoristila se širina kućišta da bi se uštedjelo na visini. Ovakvim načinom ugradnje dodatnih kartica proizvođači računala uspjeli su izraditi oko 10 cm tanja kućišta, naspram klasičnog AT standarda oblika. Glavni problem LPX I NPX standarda je bila njihova karatkovječnost. Iako su se dedicirani konektori za priključenje uređaja kao što su miš ili tipkovnica mogli dosta dugo koristiti, problem je nastao s grafičkim i zvučnim karticama. Pojavom novih modela navedenih kartica morali ste zamijeniti i matičnu ploču.

ATX standard oblika
S obzirom na nedostatak AT standarda tržište je počelo zahtijevati novi standard. Zbog toga je 1995. razvijen ATX standard oblika. Iako ispočetka sporo, ATX standard je do 1998. godine postao najkorišteniji standard za osobna računala.

ATX motherboard

Razlike između AT i ATX standarda su brojne. Prvo možemo uočiti nedostatak AT konektora za tipkovnicu, na čije je mjesto došao cijeli skup standardnih konektora za priključenje perifernih uređaja. Na svakoj ćete ATX matičnoj ploči vidjeti mini-DIN konektore za priključenje miša i tipkovnice.
Raspored komponenti na matičnoj ploči kod ovih dvaju standarda se također razlikuje. Smještajem mikroprocesora i radne memorije je promijenjen na način da omogućuje lakši pristup tim komponentama. Radna memorija je fizički bliže mikroprocesoru i northbridge čipu, što osigurava bolje performanse. Svim ovim poboljšanjima također je smanjena i duljina tiskanih vodova koji spajaju komponente. Kraće vodove je i lakše međusobno izolirati. Time se eliminira međusobna interferencija signala na tiskanim vodovima pa je tako na ATX matičnim pločama omogućena i dvostruka, čak i četverostruka frekvencija radnog takta, naspram AT ploča. Još jedna novost na ATX matičnim pločama je i način uključenja / isključenja računala (Soft power).
Iz ATX matičnih ploča izvedeni su i neki podstandardi, za specifične namjene. ATX je dobio:

• microATX
• FlexATX

MicroATX matične ploče u prosjeku su 30% manje od ATX ploča, ali koriste iste komponente. MicroATX možete ugraditi u standardno ATX kućište, ali i u posebna microATX kućišta.
Tvrtka Intel je 1999. godine iz microATX standarda razvila flexATX standard oblika. Matične ploče rađene prema ovom standardu su dimenzija 22,86x19,05 cm, šro ih čini najmanjima u ATX obitelji. Iako flexATX matične ploče mogu koristit standardne ATX jedinice napajanja, većina ih koristi posebne flexATX jedinice napajanja, koje su zbog svojih malih dimenzija pogodne za ugradnju u skučena flexATX kućišta.
Imajte na umu da svaki od glavnih standarda oblika ima svoju vrstu kućišta. AT matična ploča se ugrađuje u AT kućište, NLX ploča u NLX kućište,  a ATX ploča u ATX kućište. Ne možete zamijeniti glavni standard bez jupnje novog kućišta. Iznimka od ovog pravila je da se u veća ATX kućišta mogu ugraditi matične ploče manjih standarda oblika (micro i flex).

BTX standard
Razlog razvijanja BTX standarda je potreba za efikasnijim hlađenjem komponenti u računalu. BTX standard definira tri podstandarda:

• BTX
• microBTX
• picoBTX

Ti standardi su trebali zamijeniti ATX, microATX i flexATX.

BTX

Na prvi pogled matične ploče ATX i BTX standarda se ne razlikuju mnogo, ipak primjetimo da su konektori za periferne uređaje i utori za kartice za proširenje zamijenili strane. Ne možete ugraditi BTX ploču u ATX kućište. BTX matične ploče koriste ATX jedinice napajanja.

!!Puno proizvođača prodaje "BTX jedinice napajanja". Ovo je samo marketinški trik!!

Budući da je u BTX standardu oblika sve podređeno boljem hlađenju komponenti, i na matičnim pločama je došlo do određenih izmjena u rasporedu komponeti.  Spomenut ćemo još i posebno hlađenje mikroprocesora korištenjem termalnog modula (thermal unit). Termal unit ispuhuje vrući zrak s procesora direktno izvan kućišta računala, za razliku od ATX standarda gdje je zrak s procesora ispuhivan u kućište.

Neotvoreni standardi računala
Podsjetimo se AT,ATX i BTX standardi oblika su otvoreni standardi. Svatko može izrađivati računala ili računalne komponente koristeći smjernice i pravila definirana u nekom standardu. Nekoliko većih proizvođača računala (uključujući Dell i Sony) izrađuju matične ploče koje rade samo unutar kućišta jednog proizvođača. Ovakva računala se razlikuju od ostalih prvenstveno po pitanju servisa.

Development of a computer through the development of microprocessors

Zašto su PC računala postala standard za računala i zašto su najviše u uporabi?
Zato što je tvrtka IBM 1981. godine, predstavljajući svoje osobno računalo, bila dalekovidna i predstavila ga djelomično otvorene arhitekture, tj dozvolila je ugradnju određenih dijelova ovisno o potrebi korisnika. IBM je htio da njegova računala budu prihvaćena u širokom krugu ljudi koji svojim zanimanjem nisu bili tehnički orijentirani.
Pod pojmom PC računalo podrazumijevamo bilo koje računalo bilo kojeg proizvođača, kompatibilno s IBM PC računalom, tj koje može izvršavati sve programe koje može i orginalni IBM PC.

Razvoj PC računala može se promatrati kroz razvoj mikroprocesora:

• 1981. godine američka tvrtka IBM plasirala je na tržište prvo osobno računalo pod nazivom IBM PC. Računalo je imalo ugrađen mikroprocesor Intel 8086 i bio je veoma skromnih mogućnosti u odnosu na današnja računala.
• 1984. godine predstavljen je novi model PC AT, s mikroprocesorom Intel 80286. Generacija računala kraće se zvala " 286 ". PC AT je imao veću brzinu rada, mogućnost korištenja čvrstog diska i novi operacijski sustav.
• 1986. godine prestavljen je novi mikroprocesor Intel 80386, a zahvaljujući otvorenosti arhitekture PC računala, i Intelovi konkurenti AMD (Advanced Micro Devices), Cyrix i IBM predstavili su svoje mikropocesore za "386" generaciju računala.
• 1989. slijedi generacija računala "486" koja se temeljila na Intelovu mikroprocesoru 80486. Konkurencija nije spavala i dalje prati Intel.
• 1993. prestavljen je novi model mikroprocesora koji Intel, zbog marketinških razloga, naziva PENTIUM (umjesto nastavljanja s brojčanim oznakama).
• 1995. predstavljena je nova generacija mikroprocesora nazvanih PENTIUM II.
• 1997. slijedi nova generacija mikroprocesora nazvanih PENTIUM III. Intel po prvi put gubi utrku s konkurencijom ( u vidu AMD-a i procesora ATHLON) koja probija marketinšku barijeru od 1 GHz radnog takta mikroprocesora.
• 2000. predstavljena je nova generacija mikroprocesora nazvanih PENTIUM IV. AMD drži korak s Intelom u vidu procesora nazvanih ATHLON XP, koji se zbog niže cijene izvrsno prodaju.
• 2003. AMD lansira procesor ATHLON 64 kojim je INTEL u utrci za titulu najbržeg i najboljeg potučen do nogu. AMD ovim procesorima otima velik udio na tržištu.
• 2005. Obje kompanije najavljuju višejezgrene mikroprocesore (dva ili više fizičkih procesora na jednom čipu), kojima bi se, teoretski, preformanse mikroprocesora trebale znatno povećati.
• 2006. Intel predstavlja mikroprocesore Core 2 i Core 2 Duo kojima opet osvaja titulu najbržeg.
• 2007. Intel predstavlja mikroprocesore Core 2 Quad, a AMD predstavlja Phenom X4 procesore.
• 2008. Intel predstavlja mikoprocesore Core i7.
• 2009. Intel predstavlja mikoprocesore Core i5, a AMD predstavlja Opteron procesore (Istanbul jezgra).
• And sooo on :D

Najvažnije svojstvo PC računala jest kompabilnost unatrag, tj sva su računala kompatibilna s prethodnim modelima. To znači da se svi programi, pisani za starije modele, teoretski mogu izvršavati i na najnovijim računalima. Obrnuto ne vrijedi. Razlika je u brzini izvođenja operacija jer su današnja računala puno brža od računala iz ranih 80-ih i 90-ih godina.

Types of computers

Računala se mogu svrstati u određene skupine, ovisno o veličini i snazi računala ( naravno i o cijeni):

Osobno računalo ( Presonal Computer - PC )

To je najčešće korišten oblik računala smišljen za rad kućnog ili uredskog korisnika. Temelji se na mikroprocesoru. Za rad koristimo tipkovnicu za unos podataka, monitor da bismo vidjeli informacije, podatke, programe i memorijske uređaje za spremanje podataka. Svi uređaji su zasebne cjeline, a međusobno se povezuju kablovima.

Radna stanica (Workstation)

Jako računalo smišljeno za rad zahtijevnog korisnika. Slično je PC-u, ali ima jači mikroprocesor i kvalitetniji monitor. Koristi se kod korisnika koji rade na grafičkim programima ili CAD programima.

Posližitelj (Server)

Jače računalo koje ispunjava određene obaveze, npr. Web-Server, Mil-Server, File-Server. Takvo računalo ima zadaću posluživati ostale tipove računala podacima.

Mainframe

Jako računalo koje može u istom trenutku opslužiti stotine, pa čak i tisuće korisnika.

Mrežno računalo ( Network computer)

Računala s minimalno memorije (RAM-a) , slobodnog prostora na disku i procesorske snage. Korisnicima nije potrebna snaga računala jer takva računala koriste snagu mainframe računala, od kojeg dobivaju sve potrebne podatke za rad.

Tipovi računala mainframe i netrowk computer smatraju se napuštenom tehnologijom!

Prijenosno računalo (Laptop)

Ovo se računalo razlikuje od običnog PC-a prvenstveno po svojim dimenzijama. To je malo, prijenosno računalo, dimenzija ortprilike 20x20 cm, što znači da zauzima prilično manje prostora od PC-a. Druga razlika je u težini - prijenosno računalo teži oko 3 kg, dok stolno PC računalo zajedno s monitorom teži oko 10kg. Treća razlika je u cijeni. Prijenosna računala u pravilu su osjetno skuplja ( dvostruko, čak i trostruko), usporedno sa stolnim računalima s jednakim ili sličnim ugrađenim hardverom.

Ručno računalo

Mali uređaj koji u sebi spaja mnogo funkcija, npr zamjenjuje računalo, može služiti kao telefon, može slati i primati faksove, može surfati po Internetu, primati i slati e-mail poruke, služiti za satelitsku navigaciju (GPS). Komunikacija između korisnika i ručnog računala ( općenito se ova računala zovu PDA - Personal Digital Assistant) najčešće se vrši putem posebne plastične olovke (stylusa) i ekrana osijetljivog na dodir, mada postoje i specijalizirne tipkovnice koje se spajaju na PDA preko Bluetooth protokola ili preko posebnih konektora na samom tijelu uređaja (redovito s donje strane) . Od svih računala ova su po pitanju procesorske snage i mogućnosti najslabija.

Tablet računala

Hibrid između prijenosnih računala i ručnih racunala se zovu Tablet računalo. S obzirom na to da je u nekim slučajevima nepraktično unositi podatke tipkovnicom ili mišem, ekran klasičnog prijenosnog računala zamijenjen je onim osijetljivim na dodir. Sada se računalom može upravljati na isti način kao i kod ručnog računala, ali zadržavajući sve dobre strane klasičnog prijenosnog računala (konkretno najbitnija : brzina mikroprocesora). Tablet računala u pravilu su manja i lakša od klasičnih prijenosnih. Najveći nedostatak im je vrlo visoka cijena.


NEXT POST " Development of a computer through the development of microprocessors"

Historical development of computer

Osnovni koncept računala razvijen je jako davno. Najstarija poznata naprava za računanje je abak (abacus), razvijen u staroj Grčkoj i Kini prije više od 4 tisuće godina.
Blaise Pascal (francuski matematičar) u 17. je stoljeću konstruirao stroj za zbrajanje koji je poslije njega, u istom stoljeću, usavršio Leibnitz. Taj je stroj omogućavao množenje, dijeljenje i korjenovanje. Dvjestotinjak godina poslije Pascala, Charles Babbage (engleski matematičar) počeo je s projektiranjem " analitičkog stroja " , univerzalnog mehaničkog stroja za računanje čije su osnove prisutne i u modernim računalima. Taj uređaj nikada nije ugledao svjetlo dana. Naime, mehanička tehnologija tog vremena nije bila dorasla tom zadatku.
Tek za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata počeo se primjenjivati princip vodljivosti struje (gore naveden). Time počinje povijest modernog računala:

• 1944. : završeno je prvo elektromehaničko računalo Mark 1, na Sveučilištu Harvard. Prema projektu Howarda Aikena, bilo je napravljeno od elektromehaničkih releja (elektronički element velikih dimenzija; zasniva se na elektromehaničkom principu, jako zastarjeli koncept)
• 1947. : znanstvenici John W.Mauchly i J.Presper Eckert izgradili su prvo računalo temeljeno na principu električne vodljivosti - ENIAC (engl. Electrical Numerical Integrator and Calculator), na sveučilištu u Pennsylvaniji. Računalo je težilo 30 tona i zauzimalo 70m2 te je bilo sastavljeno od elektronskih cijevi. Njegova osnovna namjena bila je preračunavanje putanja topovskih granata. Po svojoj potrošnji, brzini obrade podataka i mogućnostima, bilo je neusporedivo slabije od današnjih računala.
• 1948. ; izumljen je tranzistor, šro označava prekretnicu u razvoju računala jer je omogućeno smanjivanje dimenzija i povećanje brzine računala.
• 1951. : znanstvenici Mauchly i Eckert uspjeli su napraviti računalo UNIVAC-I, koje je bilo poboljšana inačica ENIAC-a, ali isto s elektronskim cijevima.
• 1971.: tvrtka Intel ( Integrated Electronics) ,izbacuje na tržište prvi mikroprocesor, koristeći tranzistore i tehnike stavljanja puno tranzistora na mali prostor. Time je Omogućeno daljnje smanjivanje računala, poboljšanje performansi i dovođenje na veličinu za kućnu upotrebu.
• 1976. : tvrtka Apple izbacuje prvo računalo koje se donekle moglo nazvati osobno računalo, tj računalo za kućnu uporabu.
• 1981. : IBM predstavlja tržištu svoj prvi PC (engl. Personal Computer), tj osobno računalo.

Zbog različitih proizvođača osobnih računala i nepostojanja standarda za osobna računala, programi s jednog računala nisu se mogli izvršiti na drugom računalu, tj računala nisu bila kompatibilna


NEXT POST WILL BE "TYPES OF COMPUTERS".

What is a PC?

Računalo je elektronički uređaj koji služi za automatsko vođenje poslova i obradu podataka. Pomoću ugrađenih elektroničkih sklopova i korisničkih alata (programa), ono izvršava veliki broj operacija u kratkom vremenu.
To je zapravo stroj koji je moguće programirati za izvršavanje određenih zadataka. Dvije najvažnije karakteristike računala su:

• Odgovora samo na određene upite, dakle zna izvršiti zadatak samo ako mu ga zadamo na njemu razumljiv način

• Može izvršavati već snimljene liste instrukcija (npr. program)

Djelovanje računala se, budući da je ono elektronički uređaj i sposobno je prepoznati dva stanja - provođenje struje (1) i neprovođenje struje (0), zasniva na binarnom brojevnom sustavu. Binarni brojevni sustav je brojevni sustav koji se sastoji od znamenaka 0 i 1, što znači da se u računalu svi podaci mogu prikazivati pomoću tih dviju znamenki. Određenim algoritmima lako je moguće napraviti pretvorbu između  binarnog i dekadskog brojevnog sustava (sustav od 10 znamenki koji mi upotrebljavamo us svakodnevnom životu).

Računala u pravilu ne mogu raditi bez sljedećih hardverskih komponenti:

• PRIVREMENE MEMORIJE: omogućuje računalu da privremeno spremi podatke i programe (npr. RAM -Random Access Memory)
• STALNE MEMORIJE: omogućuje računalu da trajno spremi veću količinu podataka (npr. naše dadoteke koje smo izradili spremamo u računalu na čvrsti disk -HDD)
• ULAZNIH UREĐAJA: služe nam za komikaciju s računalom, tj. za davanje zapovijedi računalu (npr. miš ili tipkovnica)
• IZLAZIH UREĐAJA: služe nam da bismo vidjeli kako napredujemo sa zadaćom ili da bismo vidjeli rezultate zadaće(npr. monitor ili printer)
• MIKROPROCESORA: CENTRAL PROCESSING UNIT (CPU) , mozak računala, komponenta koja zapravo izvršava naše zadaće.

Računalu je također potreban softver be kojeg bi računalo bilo samo skupina hradvera, a time i beskorisno.

Vrste softvera su:

• Oprecijski sustav koji omogućava korištenje hardvera
• Programi koji se izvršavaju na računalu i ispunjavaju njima zadanu funkciju ( program za obradu teksta ili fotografija, financijski programi, programi za reprodukciju multimedijalnih sadržaja...)
• Sistemski programi (programi za upravanjanje operacijskim sustavom i ugrađenim uređajima, tj. dijelovima hardvera

 

Hi

Hi  all, i have compTIA A+ and i want to share some of my knowledge with you, i will upload soon but i will write it in Croatian so pls use google translate!

Tx